Krajem devedesetih i početkom dve hiljaditih tržište hard diskova nisu držala samo dva igrača kao danas. U vreme kada je probijana magična granica od 1024 MB ( popularno giga ) hard diskove su proizvodili Seagate, Maxtor, Western Digital, Fujitsu , IBM ( Hitachi ) i Quantum. Tako velika konkurencija vodila je do ubrzanog razvoja tehnologije ali i dovela do velikih spajanja i/ili propadanja nekih od igrača. Dvadesetak godina kasnije spali smo na samo WD i Seagate. Neki bi rekli nažalost.
`
U polju inovacija firme su se smenjivale u vođstvu i svaki novi iskorak vodio je unapređenju ili pravom malom bumu na tržištu. Nažalost u toj trci za više, brže i jeftinije padale su i velike žrtve.
U ubrzanom razvoju i nedovoljnom vremenu za ispitivanje i kontrolu podlegao je najveći među njima američki Quantum Corporation.
Granica od 1Gb je probijena diskovima legendarne serije Quantum Fireball ES i El kapaciteta od 1Gb do 4Gb. Iako sa dosta osetljivim mehanikama ( često su crkavale glave ) čini se da je Quantum uvideo da je branding jako bitan kupcu. Prošlo je vreme kada su se diskovi kupovali po brzini i vremenu upisa ( a Quantumovi su i tu bili odlični ). Uređaji su postajali gedžeti, računari statusni simboli, a u takvom okruženju Fireball zvuči moćno.
Kapacitete od četiri do desetak gigabajta popunili se Fireball EX, CM i CX. Oni su imali solidne performance, a dobre mehanike, što je poguralo Quantum da nastavi sa oprobanim receptom. Dok su ostali kaskali oni su već imali 20Gb u rukama. Tu počinje priča o Quantum LCT seriji ujedno i kraj priče o Quantumu (neki su ih zvali i low cost technology). Ova serija je toliko problema nanela firmi da se nikada nisu oporavili . Izbacili su posle nje još Fireball AS kapaciteta 20 30 i 40Gb kao i LM seriju (koja nije bila loša) i ubrzo otišli u istoriju.
Kako je došlo do toga da se jedan takav div ugasi u samo par godina. Verovali ili ne Quantum zapravo i nije kriv. Za sve su krivi Holanđani i kompanija Philips. Hard diskovi su ukratko složeni mehatronički uređaji. Neke ploče se okreću, neki motori rade, neke glave čitaju i sve to zajedno nosi ono što zovemo kompjuterom.
Deo na koji se troši najveća energija je naravno pokretanje ploča. Pola kilograma aluminijuma treba zavrteti tada na 3000 obrtaja, danas na već standardnih 7200. Deo koji pokreće motor i električnu energiju pretvara u kinetičku zove se motor drajver. On je ujedno i zadužen za regulaciju napona za ostale delove elektronike. Kako je najveći potrošač on je ujedno i najopterećenija komponenta diska. Samim tim i deo koji se najviše greje.
Tu dolazimo do junaka naše priče, čip koji je doveo do jednog drugog fenomena i čuvenog mita o zamrzavanju diskova. Quantum je na svoju elektroniku stavio Philipsov motor drajver. TDA5247 HT je bila oznaka čipa koji se ugrađivao na diskove Quantum Fireball CX , Quantum Fireball LCT 08, Quantum Fireball LCT 10 i Quantum Fireball LCT 15. Kapaciteti ovih diskova su bili od 4 do 30 Gb. Odlikovala ih je velika brzina, niska cena i imunost na tada veliki problem bad sektore. Jednostavno Fireball. Vrlo brzo su se našli kao velika većina u svim računarima sklapanim na načem a i ostalim tržištima. Konkurencija je kaskala. Fujitsu je sa MPG serijom koliko toliko držao korak ali je bio sporiji i imao svoje probleme. WD i Seagate su kaskali za IBM koji je mučio muku sa svojom Deskstar serijom.
Philips TDA5247HT
Tako razmahan Quantum nije slutio ono što će doći. Diskovi su počeli da pokazuju svoje prve bolje. Kvalitet napajanja koji se tada nalazio u nižoj klasi bio je užasan pa su se prvi kvarovi pripisivali njima ali ubrzo je bilo jasno da je priča mnogo složenija.
Najočigledniji kvar je bio pregorevanje Philipsovog čipa. Po onom starom fazonu da sva elektronika radi na beli dim, kad beli dim izadje elektronika ne radi, jedan za drugim pregorevali su čipovi. Garancije su odbijane zbog čuvenih „fizičkih oštećenja“. Quantumova reputacija tonula je polako ali sigurno. Kako nevolja nikad ne ide sama diskovi koji nisu izgoreli imali su druge čudnije probleme. Problem se manifestovao tako što se disk pokretao normalno, krenuo da radi i ubrzo posle startovanja počeo da nekontrolisano klikće. Nije to bio uobičajni zvuk kliktanja koliko neko čangrljanje glava koje nije bilo lako opisati. Ono što je bilo čudno je što se disk ponašao tako samo kada se ugreje. Na „hladno“ paljenje davao je normalan odziv nekada i po pola sata. Logicno je bilo da ljudi lupanje glava povežu sa kvarom mehanike. A temperaturu sa grejanjem diska. Malo njih je shvatilo odakle zapravo dolazi grejanje tj. problem. Pola sata rada pri hladnom startu, zamenilo je sat vremena rada pri zamrznutom startu. Disk u frižideru, tako lagano rešenje podaci spaseni, disk na reklamaciji. Zvuči zaista dobro. Kako se lažne vesti šire brže nego prave vesti ubrzo se pored graška i zamrznute boranije našlo mesto i za hard disk. U decenijama koje slede tako su lečeni svi problemi sa diskovima. Od bad sektora, zaglavljenih motora maltene do virusa ( poznato je da virusa nema kad je hladno… ).
Imam problem sa diskom, stavi ga u zamrzivač. Mom drugu je pomoglo, vratio je sve podatke. U to vreme zamlja je još uvek bila okrugla i vakcine su bile zdrave ali diskovi su morali biti hladni.
Nespravan čip Philips TDA5247HT
Ono što je quantum uvideo a i iskusniji elektroničari da je zapravo problem nije u mehanici, da ne postoji veza između gustine vazduha unutar diska i zaglavljenih glava i kontrakcije dimenzija materijala. Problem je bio u lošim unutrašnjim vezama TDA 5247HT od samog čipa do loših kontakata. Neki proces u samoj proizvodnji čipa doveo je do toga pri većim temperaturama nastaje problem da li sa bondovanjem ili nečim drugim. Uglavnom čip je bio temperaturno osetvljiv. Jednostavan eksperiment sa freezer sprejom kojim se konstantno tretira čip dovodio je disk u operativno stanje. Barem dokle je bilo spreja. Neki su eksprerimentisali i sa dodavanjem hladnjaka na sam čip ali je montaža na kućište diska i pravilo pricvršćivanje bila izazov. Ali je zamrzivač bio lako dostupan i zaista je rešavao problem. Diska zaista radi kada se zamrzne, pogotovu ako su napolju julske vrućine.
Qunatum je na posletku rešio problem. Umesto Holanđana, problem su rešili Japanci. Promenom dobavljača tj. ugradnjom Panasonic-ovog AN8428NGAK diskovi sa takvim elektronikama bili su vrlo pouzdani . Brzina, kvalitet i dobra mehanika dovela je do toga da se neki dinosaurusi i dalje vrte. Odjednom nije bilo potrebe da se diskove zamrzavaju, da se vazduh unutar čipa zgusne ili da se promene dimenzije metala usled temeraturnog minusa. Ovo savim racionalno objašnjenje i lako dokazivo nije moglo da obeshrabri sve one kojima su dobri drugari rešili problem sa diskom. Pozdrav ljudi imam problem sa diskom , glasilo je pitanje. A na svako takvo pitanje odgovor je bio isti. Probaj da ga stavis u zamrzivač, mom drugu je pomoglo. Ne košta ništa, a naizgled nema opasnosti.
Panasonic AN8428NGAK čip
Uzalud su bili vapaji da se to ne radi, da postoji opasnost od kondenzacije, da kao i svaka elektronika disk je namenjen da radi na sobnoj temperaturi. Rešenje je bilo suviše lako, a posledice teško uočljive. Ideja je izašla u etar i nepovratno se širila poput nekog virusa. Vremenom su stizale i modifikacije ideje, jedna od najubedljivijih je bila da se disk stavi u dve kese. Posto jedna ne štiti dovoljno od vlage. Sledeća pametnija je bila da se ubaci u prvu kesu silikat gel. Zaista inventivno, ali na disku su glave ostećene, ploče ogrebane. Odavno su diskovi u stotinama gigabajta, nema više Quantuma, ni Maxtora i Fujitsua. Slike su veličine nekadašnjih diskova – par stotina megabajta. Terabajti zamenjuju gigabajte, ali diskovi i dalje stoje pored zamrznutog mesa i povrća. O problemima koji proizilaze iz ovakvih pokušaja pisaćemo u nekom drugom članku.
Nikola Radovanović,
Direktor
HelpDisc d.o.o.